| الوصف: |
Predmet ove studije su slike i predodžbe o Dubrovniku i Dubrovčanima u periodu od 1500.-1700. zabilježene u izvješćima stranaca koji se susreću sa kulturno različitim dubrovačkim Drugim. Period u povijesti Sredozemlja obilježen ratnim sukobima između kršćanskog Zapada i osmanskog Istoka zapravo je vrijeme kada neutralni Dubrovnik na granici sukobljenih imperija postaje samo središte svjetskih zbivanja, pa u njemu borave brojni stranci, zbog posla, trgovine, izvještavanja, diplomatskih i drugih aktivnosti. Antropološki aspekt studije bavi osobnim svjedočanstvima stranaca koji su posjetili ili živjeli u Dubrovniku, od hodočasnika poput Fabrija i Guylforda, putopisaca i diplomata poput Rambertija, De Nicolaya, Fresne-Canaye i Evlije Čelebije, notara i učitelja poput Almaltea, ambasadora poput Zuñige, do liječnika poput Amatusa Lusitanusa i nadbiskupa poput Lodovica Beccadellija. Imagološki aspekt studije analizira predodžbe o Dubrovniku, od onih fizičkih (izgled samog grada i njegovih stanovnika) do apstraktnih vrijednosti koje se njima pripisuju, upotrebom metoda koje su proizašle iz komparatistike i novije vrijeme imagologije, poput intertekstualne analize različitih autora, analize tekst-kontekst – uzimajući u obzir sve faktore koji su mogli utjecati na izvjestitelja, na informacije koje oblikuje i na vrijednosti koji uspostavlja. Ishodišta studije su u okviru historijske antropologije i povijesti mentaliteta: dekonstrukcija reprezentacijskih modela kulturno- povijesnog identiteta Dubrovnika u dodirnom području, tzv. jadranskoj kontakt-zoni, način na koji je Dubrovnik upravljao slikom o sebi i drugima, utječući na formiranje specifičnog obrasca društvene prakse i svjetonazora koji i danas Dubrovniku daju prepoznatljiv kulturni identitet |
