Od svojih početaka Crkva se susreće s pojmom autoriteta. Dar autoriteta kojeg je od Krista primila nastojala je mudro razvijati i provoditi, a uspjeh je ovisio o povjesno- teološkim okolnostima. I po tom pitanju je slijedila svoga Učitelja i Utemeljitelja. U svakom trenutku svoje povijesti nastojala je iznjedriti određene osobe koje su postale autoritet, prije svega na teološkom području, i suočiti ih sa društvenim izazovima. Kada govorimo o osobi ili skupini osoba za koje držimo da imaju autoritet tada mislimo na njihovo poštovanje i ugled kojeg su stekli iz određenih razloga. Cilj nam je prikazati pojedine Crkvene i koncilske oce kao autoritet na prvom ekumenskom koncilu u Niceji i na prvom Vatikanskom saboru. Iz našeg promatranja ne želimo ispustiti i autoritativne osobe i događaje koje je iznjedrila i politička scena. Sadržaj koji slijedi prikazuje povijesnu situaciju i autoritet dvaju stoljeća, četvrtoga i devetnaestoga. Iako su to dva stoljeća međusobno prilično odijeljena, po pitanju autoriteta koncilskih otaca i donošenja zajedničkih odluka obvezujućih za čitavu Crkvu, ona su prilično slična. I u jednom i u drugom stoljeću osjeća se napetost u nastojanju da se očuva ispravnost i čistoća vjere, kao i nastojanje da se definiraju određena disciplinska pitanja. Društveno politička situacija nije im bila sklona, štoviše svojim autoritetom je često puta kočila ili nametala neka druga rješenja. Reklo bi se da je dolazilo do sukoba i nesporazuma između crkvenog i društvenog autoriteta. Osobu koju posebno želimo ovdje istaknuti je J.J. Strossmayer, biskup đakovački ili bosanski i srijemski koji je stekao ugled i poštovanje, ali i protivnike, održanim govorima na prvom Vatikanskom kocilu.
