Izlaganje će se koncentrirati na stilski i generacijski sukob profesora Vlahe Bukovca sa studentom Ivom Režekom, odnosno na kronološki slijed događaja početkom drugog desetljeća 20. stoljeća koji će rezultirati Režekovim revoltom i udaljavanjem od dominantnog Bukovčeva stila. Temeljem izvorne građe (autobi- ografski zapisi Ive Režeka) upotpunjena je analiza ključnih događaja, poput napu- štanja Bukovčeve klase, zbivanja oko Kluba jugoslavenskih studenata likovnih umjetnosti i Izložbe jugoslavenskih slikara u Pragu. U središtu je međuodnosa Režekovo razočaranje pedagoškim radom i isključivošću nastavnika. Komparacija Režekovih portreta iz 1920. godine s djelima Vlahe Bukovca potvrdila je Režekovo ovladavanje zadanim likovnim govorom Bukovčeve klase, dok je razvojno umjet- nička analiza likovnih djela nastalih iste godine uputila na moderniziranje izri- čaja na osnovi kojeg će Režek biti prihvaćen kod profesora Franza Thillea. Upravo je raskol s Bukovcem ključna prekretnica u Režekovu slikarstvu. Mrtve prirode kubističkih tendencija u potpunoj su opreci s portretima izvedenim „Bukovčevim stilom“ i bliže su novim realizmima Praške četvorice. Upoznavanje s djelova- njem starijih kolega omogućit će Režeku socijalni angažman koji mu Bukovac u to doba nije mogao pružiti. Uspoređujući pobunu i revolt Režekove generacije s modernom koju je Bukovac u borbi protiv akademizma predvodio u mladosti, može se zaključiti da su htijenja istovjetna. S druge strane, Bukovac na moder- nističke ideje 1920-ih godina reagira sukladno dobi i tadašnjem psihofizičkom stanju. Stavljajući Vlahu Bukovca u središte rasprave, cilj je izlaganja izdvojenim primjerom i društveno-povijesomu kontekstualizacijom definirati uzroke raskola i suprotstavljene težnje generacija.
