Buđenje nacionalne svijesti kroz čitavo 19. stoljeće pratilo je istovremeno pozivanje na nasljeđe starije hrvatske književnosti, naročito one dubrovačke, a već su ilirci posebno istaknuli lik i djelo Ivana Gundulića kao vodećeg uzora. Onodobna istraživanja njegovih književnih djela kod niza autora (I. Mažuranić, A. Pavić, F. pl. Marković) kao i ponovna njihova dramska uprizorenja (A. Mandrović, S. Miletić) kulminirat će velikim slikarskim kompozicijama Vlaha Bukovca za temeljne nacionalne institucije u Zagrebu (Akademiju, Institut, Kazalište i Knjižnicu). Na njima je Gundulić uzdignut na prijestolje nacionalnog Parnasa kao knez i (o)krunjen kao poeta laureatus. Dosadašnje interpretacije, uz pojedine iznimke u novije vrijeme (T. Jukić), uglavnom su vidjele njegov lik kao oživljavanje nacionalne svijesti u želji za ujedinjenjem razdijeljenog sjevera i juga Hrvatske. U ovom izlaganju postavila su se šira pitanja o odnosu umjetničkog i nacionalnog, estetskog i političkog, slike i teksta. Slijedom toga, otkrivanje Gundulića nastojalo se promotriti nadnacionalno kroz ideju jezika i obrazovanja kao jedinog puta istinskoj slobodi temeljenoj u ilirskom pokretu koju je potom zastupao i biskup Strossmayer u činu osnivanja institucija. Propitalo se tako nadilazi li lik pjesnika prostor i vrijeme Hrvatske 19. stoljeća.
