Zarazna bolest burze predstavlja jednu od najvažnijih bolesti u ranoj fazi proizvodnje kokoši, uzrokujući gubitke uslijed mortaliteta, raslojavanja i škartiranja pilića, te dugoročnog slabljenja zaštite organizma uslijed imunosupresije uzrokovane izravnim oštećenjem imunokompetentnih stanica. Narušena zaštita dovodi do probijanja niza zaraznih bolesti, ali i do lošeg odgovora na primijenjena cjepiva u postupku imunoprofilakse. Uz biosigurnost, cijepljenje je najvažnija mjera u kontroli izbijanja zarazne bolesti burze na farmama. U zadnjih desetak godina kontrola ove bolesti temelji se na sinergiji primjene tzv. „pametnih“ cjepiva, rekombinantnih i cjepiva s imunim kompleksima, in ovo postupkom zamecima tovnih pilića već u valionici. No, pokazalo se da in ovo postupak ne osigurava 100% cijepljenost, već da ona može pasti i do 50%. Upravo navedeno niska procijepljenost dovela je do pojave zarazne bolesti burze u jatima tovnih pilića i lošijih proizvodnih rezultata tova. Kliničkom i patomorfološkom pretragom utvrđena je sumnja na zaraznu bolest burze, a molekularnim pretragama je dokazano prisustvo virusa na farmama. Sukladno navedenom uvedeno je docjepljivanje živim atenuiranim cjepivom u proizvodnji nakon 12 dana tova. Rezultati praćenja mortaliteta i završne mase u docijepljenim jatima uspoređene su s onima cijepljenim samo in ovo. Dobiveni rezultati ukazuju na značajno niže mortalitete na obje farme u jatima docijepljenim živim atenuiranim cjepivom tijekom proizvodnje. Također, utvrđen je porast prosječnih završnih masa pilića za oko 250 g po životinji na Farmi 2, nakon docjepljivanja. Navedeni rezultati opravdavaju docjepljivanje u proizvodnji čime je osigurano dobro zdravlje tovnih pilića u proizvodnji, naročito uspješnost njihovog imunosnog odgovora na različite patogene i dana cjepiva, što se odrazilo na konverzije uz veće završne mase te povećalo rentabilnost proizvodnje.
