Prije stotinu i šezdeset godina objavljena je Ilirska slovnica koja je predugo čekala objektivnu jezikoslovnu valorizaciju. Premda je to prva znanstvena gramatika hrvatskoga jezika i premda je Vjekoslav Babukić bio prvi i glavni kodifikator hrvatskoga jezika polovinom 19. stoljeća te prvi profesor hrvatskoga jezika na visokoškolskoj ustanovi, pa su već zbog toga i autor i njegova gramatika važni za hrvatsko jezikoslovlje, jezikoslovna kroatistika sve donedavna nije pokazivala zanimanje za Babukića gramatičara. Ilirska je slovnica bila prekretnica za svoga autora, ona ga je gurnula u financijsku i profesionalnu propast i od nje su dalje njegova karijera i njegovo djelo krenuli prema zaboravu. Gramatika je odmah nakon izlaženja doživjela negativne ocjene koje su ostale u kroatistici sve do kraja 20. stoljeća i zbog kojih njezine korice nisu ni otvarane. U radu se analiziraju razlozi zbog kojih su tu gramatiku kroatisti zaobilazili u svojim istraživanjima te se otkrivaju s jedne strane njezini nedostaci i s druge strane njezine znanstvene vrijednosti. S velike vremenske distancije ocjenjuje se njezino mjesto u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, ali i značenje godine njezina izlaženja (1854. godina) za povijest hrvatskoga književnoga jezika.
