Rad tematizira ambivalentno vrednovanje popularne kulture u kontekstu povijesne avangarde na primjeru popularnog teatra. Marinettijev manifest „Futuristički varijete“ te dadaistički Cabaret Voltaire, kao i aktivnosti njihovih sljedbenika u hrvatskom kontekstu, pokazuju da su avangardisti upotrebljavali popularne forme kako bi aktivirali publiku, kritizirali građansku instituciju umjetnosti i uveli inovacije u sferi izvedbe, no istovremeno su za sebe nastojali zadržati ekskluzivnu poziciju „profesionalaca ukusa“ (prema Walteru Adamsonu) koji arbitriranje oko estetskih vrijednosti ne žele prepustiti masi.
